Blog

Metodologija 

konzervatorsko-restauratorskih radova na polikromiranim i pozlaćenim drvenim oltarima

view:  full / summary

KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI RADOVI NA OLTARU ZALOSNE MAJKE BOZJE IZ KAPELE SV. LADISLAVA U PODGORJU BISTRICKOM

Posted by andrej.aranicki on March 19, 2012 at 4:50 PM

ANDREJ ARANICKI

KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI RADOVI

NA OLTARU ŽALOSNE MAJKE BOŽJE

IZ KAPELE SV. LADISLAVA U PODGORJU BISTRIČKOM


Sažetak:


Tema ovog rada su konzervatorsko-restauratorski radovi na polikromiranom i pozlaćenom drvenom oltaru Žalosne Majke Božje smještenog u kapeli sv. Ladislava u Podgorju Bistričkom, a koji se kontinuirano provode od 2005. do danas. Oltar datira iz druge polovine 18. st., a pripisuje se autoru Luki Salceru. Oltar je 1959. prenesen iz kapele Sv. Marije Magdalene u Humu Bistričkom u Kapelu sv. Ladislava u Podgorju Bistričkom. Početkom 1990-ih na oltaru su započeti radovi popravka oltara od nestručne osobe te su tada izvedeni radovi koji su uslijed krivog odabira materijala i vrlo nepreciznog rada zapravo doveli do nove destrukcije kako samog drvenog nosioca tako i oslika te pozlate i posrebrenja. Zbog vrlo lošeg stanja očuvanosti drvenog nosioca i svih slojeva polikromije te pozlate, radovi na ovom oltaru vrlo su zahtijevni i složeni kako vremenski tako i financijski. Završetak radova predviđen je do kraja 2011.


Ključne riječi: konzervatorsko-restauratorski radovi, oltar Žalosne Majke Božje, kapela sv. Ladislava, Podgorje Bistričko, Luka Salcer




Uvod


Početkom travnja 2005. izvršeni su istražni radovi in situ  trenutnog stanja rokoko oltara Žalosne Majke Božje smještenog u kapeli sv. Ladislava u Podgorju Bistričkom, a u svrhu analize i određivanja prijedloga konzervatorsko-restauratorskih radova; metodologije radova; obima radova; kao i cijene koštanja sveukupnih konzervatorsko-restauratorskih radova. Tada je sa vlč. Zlatkom Korenom, upraviteljem svetišta Majke Božje Bistričke, potpisan Ugovor za izvođenje konzervatorsko-restauratorskih radova na oltaru Žalosne Majke Božje.

Za kontrolu izvođenja konzervatorsko-restauratorskih radova nadležan je Konzervatorski odjel u Zagrebu, a od 2008. i Konzervatorski odjel u Krapini.

S obzirom na stanje očuvanosti oltara (dimenzije: 327 x 240 x 65 cm), te na temelju istražnih radova, predlaže se u prvoj fazi radova izvesti konzervatorsko-restauratorske radove na skulpturama s oltara, te nakon toga u drugoj fazi izvesti konzervatorsko-restauratorske radove na arhitekturi oltara. S obzirom na stabilnu mikroklimu u kapeli sv. Ladislava (mjerenjem je ustanovljeno da je relativna vlaga 75%) predlaže se arhitekturu oltara raditi u drugoj fazi kako bi se u najmanjoj mogućoj mjeri arhitektura oltara izlagala mikroklimatskim promjenama.

Konzervatorsko-restauratorski radovi izvedeni su i izvode se sukladno vlastitoj specifikaciji radova koje su prilog Rješenju od 26. svibnja 2006.god. (Klasa:UP/I-360-01/06-01/128 , Urbroj: 532-04-05/21-06-2).

Financiranje konzervatorsko-restauratorskih radova u cijelosti pokriva Ministrastvo kulture Republike Hrvatske.

Radove vodi i izvodi te dokumentira mr. Andrej Aranicki, viši konzervator-restaurator za polikromiranu drvenu skulpturu. Suradnici su od 2008. Ines Kobas, dipl. restauratorica i Stela Cunjak, dipl. restauratorica te u 2010. Branko Salopek, dipl. restaurator.



Marija Bistrica


Općina Marija Bistrica nalazi se u Krapinsko-zagorskoj županiji, a proteže se od sjeveroistočnog obronka Medvednice prema sjeveru do rijeke Krapine, s istočne strane omeđena je potokom Žitomirka, a na zapadnoj strani potokom Pinja. Naselja u sastavu općine su: Marija Bistrica, Globočec, Hum Bistrički, Laz Bistrički, Laz Stubički, Podgorje Bistričko, Podgrađe, Poljanica Bistrička, Selnica, Sušobreg Bistrički i Tugonica.

Mjesto Bistrica dobilo je ime po potoku koji protječe kroz mjesto. Spominje se prvi put 1209. u povelji kojom hrvatsko – ugarski kralj Andrija II. vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, uključujući i Bistricu. Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto, zove se Marija Bistrica.



Podgorje Bistričko


Na prilazu Mariji Bistrici sa lijeve strane ceste iz smjera Laza nalazi se kapela sv. Ladislava. Mjesto nosi naziv Podgorje Bistričko. To je jedna od nekad sedam kapela oko Marije Bistrice. Danas postoje njih samo pet.



Kapela sv. Ladislava


Kapela sv. Ladislava spominje se već 1704., a obnovljena je 1881. prema projektu Hermanna Bolléa . To je jednobrodna građevina orjentirana u smjeru sjever-jug (ulaz na sjeveru, a apsida na jugu). Sa desne strane lučno nadsvođenih vratiju nalazi se u niši uzidana kamena posuda za svetu vodu. Dvokrilna vrata izrađena su od masivnog drva, a oba krila su kasetirana sa četiri kasete od kojih gornja slijedi luk okvira vrata. Ispred ovih drvenih vrata recentno su postavljena dvokrilna željezna rešetkasta vrata. Na pročelju iznad ulaza u kapelu nalazi se zabat u vidu istaka. Neposredno ispod zabata nalazi se sedam reljefno izrađenih ravnih krugova. Zona pročelja proteže se i iznad vijenca do samg vrha krovišta. Okrugli okvir prozora – rozete nalazi se u sredini tog produženog dijela pročelja, a na samom vrhu nalazi se kameni križ na profiliranom podnožju koje se nastavlja na istaku u vidu polustuba smještenog na profiliranoj pužastoj konzoli. Krov je pokriven biber crijepom, a na dijelu krova iznad apside nalazi se zvonik u vidu drveng tornjića od rezbarenih dasaka sa krovićem od bakrenog lima. Na vrhu krovića nalazi se kugla sa križem na vrhu. Unutrašnjost kapele sastoji se od prednjeg dijela te od apsidalnog dijela u kojem se nalazi svetište sa menzom i oltarom. U prednjem dijelu na lijevom i desnom zidu nalaze se veliki lučno nadsvođeni prozori. Na stropu se nalazi štukatura u vidu ovalnog medaljona u čijoj se sredini nalazi rupa iz koje je vjerojatno nekad visio na lancu obješen luster. U apsidalnom dijelu, koji je lučnim svodom odvojen od prednjeg dijela, također se na lijevom i desnom zidu nalaze lučno nadsvođeni prozori. Svod apside sastoji se od četiri masivna luka koji se sastaju pri vrhu stropa. Pod kapele pokriven je kamenim pločama. Apsidalni dio povišen je za jednu kamenu stepenicu.

(Sl:1, Sl:2)

Sl. 1: Kapela sv. Ladislava, Podgorje Bistričko, 2005.




Sl. 2: Kapela sv. Ladislava, Podgorje Bistričko, unutrašnjost, pogled prema svetištu, zatečeno stanje 2005.



Povijesno-umjetnički i ikonografski opis oltara Žalosne Majke Božje


Izvorni glavni, također polikromiran i pozlaćen, drveni oltar iz kapele sv. Ladislava posvećen sv. Ladislavu sačuvan je u svojim glavnim dijelovima u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, dok je sadašnji oltar posvećen Žalosnoj Majci Božijoj prenesen iz kapele Sv. Marije Magdalene u Humu Bistričkom. Postavljen je 1959. od Mije Hohnjeca iz Celja te je tom prilikom oltar i obnovljen.

Oltar ima karakteristike kasno baroknog – rokoko oltara kao i elemente klasicizma, poglavito na skulpturama u zoni retabla (Pietà ; veliki anđeli). Predela oltara razigrane je tlocrtne forme, a krasi ju izuzetno lijepo lazurno izvedena plavičasta mramorizacija na podlozi od srebrnih listića prošarana zlatnim žilama. Takav način oslika imitirao je prirodni izgled poludragog kamena lapis lazulia. Imitacija mramora i poludragih kamena bio je čest slučaj u doba baroka i rokokoa. Ravne plohe arhitekture retabla oslikane su imitacijom narančasto oker mramorizacije. U središnjoj niši nalazi se skulptura Pietà - Majka Božja s mrtvim Kristom na koljenima kojem jedan mali anđeo (putto) ljubi ruku. Ispred skulpture nalazi se lijepo rezbaren pozlaćeni svijećnjak oblikovan kao ukras koji na lijevom i desnom kraju završavaju sa uzdignućem u formi postolja za svijeću. Iza Marije nalazi se pozlaćeni križ, a gornji lučno svođeni dio okvira niše ispunjen je dvijema pozlaćenim girlandama sa cvijećem i grozdovima. Unutrašnjost niše presvučena je sa posrebrenjem na kojem je aplicirana plava lazura. Postrance, u zoni retabla, stoje dva velika anđela pogleda okrenutih prema središnjoj oltarnoj skulpturi Pietà. Lijevi anđeo u svojoj desnoj ruci drži motku sa dva ukrasa na vrhu, a kliješta u lijevoj ruci, dok desni anđeo drži Veronikin rubac u desnoj ruci prislonjen na svoje žalosno lice, a u lijevoj ruci pridržava koplje. Iza njih, na lijevom i desnom rubu retabla nalaze se raskošne vitice tipičnog kasno baroknog – rokoko izgleda u kojima se najmaštovitije varira ornament rokaja (rocaille ). Impresivno bogato gređe retabla izrađeno je istom tehnikom kao i predela, ali sa još posve pozlaćenim horizontalno ornamentiranim središnjim dijelom. Vijenac i gređe gornjeg dijela retabla raskošno je koncipiran i izveden kombinacijom lazurno plavog oslika imitacije mramorizacije sa zlatnim žilama odnosno lapis lazulia na posrebrenju i pozlaćenog središnjeg horizontalnog ornamenta. Gređe retabla oltara pridržavaju vrlo maštovito oblikovane varijacijama rokaj ornamenta pozlaćene konzole koje počinju tik iznad glava velikih anđela te se u nevjerojatnim arabesknim zavijutcima protežu prema naprijed. Atika se sastoji od središnjeg dijela sa crveno lazuriranim posrebrenim srcem Kristovim na kojem se nalazi zelena trnova kruna. Iz srca Kristovog izlaze zlatne zrake. Oko njih se nalaze četiri kerubina između kojih su zlatni oblaci. Plohe arhitekture oltara oslikane su istim oslikom kao i na retablu – imitacijom narančaste oker mramorizacije. Postrance se nalaze dva mala anđela (putti) na zlatnim oblacima sa istim atributima kao i veliki anđeli u zoni retabla. Na vrhu atike nalazi se raskošni zlatni baldahin.

(Sl:3, Sl:4, Sl:5, Sl:6)



Sl. 3: Oltar Žalosne Majke Božje, Kapela sv. Ladislava, Podgorje Bistričko, (snimila: Doris Baričević 1967.)

 


Sl. 4: Oltar Žalosne Majke Božje, kapela sv. Ladislava, Podgorje Bistričko, zatečeno stanje 2005.



Sl. 5: Skulptura Pietà (cjelina), oltar Žalosne Majke Božje, stanje nakon retuša oslika, pozlate i posrebrenja



Sl. 6: Mali anđeo (putto) s atike desno, oltar Žalosne Majke Božje, zatečeno stanje, oštećenja u sloju osnove, pozlate i oslika




Analoška usporedba oltara Žalosne Majke Božje u kapeli sv. Ladislava u Podgorju Bistričkom i bočnih oltara sv. Vida i sv. Donata u kapeli Majke Božje na Vinskom Vrhu


Analizirajući te uspoređujući izgled oltara Žalosne Majke Božje sa dva bočna oltara iz kapele Majke Božje na Vinskom Vrhu, oltar sv. Vida i oltar sv. Donata, već na prvi pogled možemo zaključiti da se radi o oltarima izrađenim u istoj radionici.

Arhitektura ovih oltara kao i ornamentalne tvorbe na bazi rokaja te oslik, pozlata i posrebrenje istog su stilskog obilježja i tehnološkog sastava.

U svojoj knjizi ''Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske'' dr. Doris Baričević u poglavlju o kiparu Luki Salceru kao mogućem autoru oltara u kapelama Marije Bistrice (str.263-26) daje podatke o stilskim karakteristikama i datacijama pojedinih oltara.

(Sl:7, Sl:8, Sl:9)


Sl. 7: Unutrašnjost kapele Majke Božje, Vinski Vrh; bočni lijevi oltar sv. Vida, glavni oltar, bočni desni oltar sv. Donata

 



Sl. 8: Unutrašnjost kapele Majke Božje, Vinski Vrh; pogled na bočni lijevi oltar sv. Vida i glavni oltar



Sl. 9: Bočni lijevi oltar sv. Vida, kapela Majke Božje, Vinski Vrh




Kipar Luka Salcer, mogući autor oltara u kapelama Marije Bistrice  


Osobni stil još jednog kipara Gradeca  otkriva nam se u nekolio oltara, koji su nastali za kapele proštenjarske crkve u Mariji Bistrici, a iz mase suvremenih djela izdvaja ih ljepota koncepcije i zamjerna kvaliteta izvedbe. Oltarima tog anonimnog kipara uzdigle su se bistričke kapele među najljepše barokne interijere u Hrvatskom zagorju. Župnik iz Marije Bistrice, Pavao Jurak, donio je u drugoj polovini sedmog desetljeća odluku da obnovi svoje filijalne kapele u duhu kasnog baroka, kao što je i Župnu crkvu u Mariji Bistrici obnovio iznutra i izvana. Od sedam tada preuređenih kapela danas još postoji njih pet, dok su dvije – sv. Benedikta u Podgorju i sv. Florijana na Vinskom Vrhu – nestale potkraj 19. stoljeća zajedno s inventarom. Od nekadašnjeg glavnog oltara kapele sv. Florijana sačuvao se samo kip titulara, danas smješten na vrhu atike glavnog oltara kapele Blažene Djevice Marije na Vinskom Vrhu, što je tim važnije jer su izvori upravo za taj oltar kapele sv. Florijana zabilježili 1771. godine da će se njezin stari oltar zamijeniti novim, koji će se nabaviti u Zagrebu. Time je potvrđeno zagrebačko izvorište za sve oltare tog vrlo osebujnog opusa – bočne oltare sv. Vida i sv. Donata na Vinskom Vrhu (1762.) (sl. 238, 239), glavni oltar u kapeli sv. Andrije u Lazu (1766.), glavni oltar u kapeli sv. Roka u Tugonici (1767.), oltar Žalosne Marije u kapeli sv. Marije Magdalene u Bisričkom Humu (između 1766. i 1771.), danas premješten u kapelu sv. Ladislava u Podgorju i naposljetku glavni oltar u kapeli Blažene Djevice Marije na Vinskom Vrhu (1771.) (sl. 240, 241) s kojim je taj kipar ostvario svoje najljepše djelo. Duh rokokoa zamjetljiv je kod ovih oltara u težnji za rastvaranjem njihove arhitektonske konstrukcije, što je kod širinom naglašenih glavnih oltara postignuto tako da su bočni dijelovi nad lukovima ophoda otvoreni slavolucima koji su građeni od isključivo ornamentalnih tvorbi na bazi rocaillea, a kipovi se u njihovu središtu ocrtavaju u pokrenutim konturama pred svjetlom iz dubine svetišta. Sve te vrlo slikovite oltarne cjeline bogato su dekorirane vrlo osmišljeno raspoređenom i vješto rezbarenom ornamentikom u kojoj rocaille u najraznovrsnijim varijantama, spojen s volutama i cvjetnim grančicama, još pojačava dojam maštovite lakoće rokokoa. Kod uže i visinski usmjerene konstrukcije pobočnih oltara, sv. Vida i sv. Donata na Vinskom Vrhu ili oltara Žalosne Marije iz Bistričkog Podgorja (sl. 242) oltarni su stupovi nestali, a umjesto njih pod bujno ornamentiranim obratima vijenca stoje kipovi – u kapeli na Vinskom Vrhu biskupi Kvirin i Nikola na oltaru sv. Vida i Augustin i Ambrozije na oltaru sv. Donata, a na oltaru Žalosne Marije iz Bistričkog Huma stoje dva velika anđela, s kopljem i motkom kao instrumentima Kristove muke. Sam motiv da se oltarni stup zamijeni kipom nije bio posve nov u baroknom kiparstvu sjeverozapadne Hrvatske, ali je tu ostvaren na posebno uvjerljiv i efektan način, tim više što tu kipove prate postrance oltarna krila u čijim delikatnim spletovima rocaillea i voluta odraz rokokoa dolazi najjače do izražaja.

Brojnim kipovima na svojim oltarima anonimni je zagrebački kipar posvetio posebnu pažnju i namijenio im dominantnu ulogu u okviru oltarne cjeline. Međutim, za razliku od arhitektonske konstrukcije oltara i tipa ornamentike, sami su kipovi zasnovani na kasnobaroknim oblikovnim principima. To su sve likovi naglašene plastične tjelesnosti, zaogrnuti voluminoznim naborima odjeće koja je mekano modelirana i izbrazdana brojnim užljebinama i izbočinama, dok su svi obilato primijenjeni ukrasni detalji rezbareni s mnogo pažnje. Gotovo svim kipovima svojstvene su ekspanzivne geste lijepo modeliranih ruku, a lica jakih crta svojim poluotvorenim ustima i naglašenom mimikom pokatkad daju dojam pretjeranog afekta. Zajednička je karakteristika svih navedenih oltara da u središnjoj niši umjesto slike stoji kip titulara malo povišeno na konzolama, a na oltaru Žalosne Marije motiv majke s tjelom mrtvog sina u krilu proširen je malenim anđelom koji Kristu ljubi ruku. O solidnom školovanju anonimnog zagrebačkog kipara svjedoči i vrlo raznoliki izbor svetačkih likova, među kojima nalazimo apostole, biskupe, pape i rimske mučenike uz zaštitnike od kuge na oltaru u Tugonici. Svetice su rijetka iznimka, kaoprimjerice vrlo harmonično impostiran lik sv. Katarine Sijenske na glavnom oltaru na Vinskom Vrhu ili Anastazije i Afre čija je mučenička smrt u plamenu uprizorena na atikama oltara sv. Vida i sv. Donata na Vinskom Vrhu.

U svim djelima tog anonimnog zagrebačkog kipara veoma je zamjetljiv utjecaj štajerskog kiparstva, a uzori su mu očito bili vodeći kipari tog umjetničkog kruga, samo što je njemu manjkala finoća i elegancija izvedbe tih majstora kao i njihova senzibilnost izraza. On sam je, unatoč neospornim kvalitetama svojih djela, ipak ostao na razini osrednjih kipara svog vremena. Njegov boravak u Zagrebu nije trajao dulje od jednog desetljeća, a osim oltara koncentriranih oko Marije Bistrice ne nalazimo ni u Hrvatskom zagorju ni drugdje srodne radove. Zanimljivo nam je, dakako, pitanje identiteta tog kipara, ali u posvemašnjem pomanjkanju podataka možemo za sada samo iznijeti prijedlog da iza te skupine oltara i njihovih kipova možda stoji kipar Luka Salcer (Lucas Szalczer, Szolczer) koji se upravo u to vrijeme javio na Gradecu kao kipar izvan ceha, a u popisu obrtnika kao sculptor – kipar.




Opis zatečenog stanja oltara in situ


Obzirom da je arhitektura oltara uglavnom izrađena od crnogoričnog drva – jele ili smreke, a skulpture i ornamentika radi lakšeg i bržeg rezbarenja od mekšeg lipovog drva, analiza zatečenog stanja oltara jednostavnija je i logičnija da se posebno analizira stanje arhitekture tj. konstrukcije oltara te posebno stanje skulptura i ornamentike.

Naime dinamika destrukcije drvenog nosioca ovisi o samoj tvrdoći drva. Što je drvo tvrđe, a to znači i gušće strukture, te sa više smolaste tvari, tada to drvo sporije propada uslijed nepovoljnih mikroklimatskih uvijeta. Također će takvo drvo insekti manje napadati sa svojim razornim djelovanjem ličinki odnosno crva. Nasuprot tome, drvo lipovine je meko te je vrlo poželjno kao stanište crvotočini u svim njihovim životnim ciklusima. Zbog manje količine smolaste tvari u sebi, drvo lipovine podložnije je biološkoj destrukciji uslijed djelovanja mikroorganizama kao što su gljivice i plijesni te bakterijama koje uzrokuju proces truljenja drva.

U opisu zatečenog stanja svih dijelova oltara raščlanjeno je opisivanje pojedinih tehnoloških slojeva.




Arhitektura oltara


Nosilac  svih slijedećih tehnoloških slojeva je drvo crnogorice i upotrebljeno je za izradu ravnih ploha koje su ujedno i osnovni konstrukcijski elementi te na profiliranim dijelovima. Međusobno su dijelovi drvenog nosioca spajani lijepljenjem tutkalom životinjskog porijekla te spajanjem drvenim tiplima što je bilo vidljivo kako prilikom prvog pregleda oltara tako i za vrijeme konzervatorsko-restauratorskih radova. Vidljiva su oštećenja drvenog nosioca nastala uslijed djelovanja crvotočina, a naročito na predeli i atici te oštećenja nastala uslijed djelovanja oborinskih voda koje su se slijevale od stropa i svoda apside direktno po baldahinu na vrhu atike pa preko vijenca i gređa retabla sve do podnožja predele.

Osnova nanesena na drveni nosilac je kredno tutkalnog sastava, mjestimice je odvojena od nosioca, a mjestimice je i nedostaje. Također je na više mjesta, početkom 90-ih prilikom nestručne obnove, izvršena rekonstrukcija osnove nepoznatim materijalom, no za pretpostaviti je da upotrebljen ''Polifix'' materijal za gletanje / izravnavanje zidova kao punilo te ''Drvofix'' kao vezivo (2005. prilikom prvog pregleda oltara in situ nađena je otvorena vreća ''Polifixa'' u niši retabla kao i kantica polivinilacetatnog ljepila ''Drvofix''). Na pojedinim mjestima ta nova rekonstruirana osnova ljušti se i otpada.

Oštećenja osnove nastala su iz gore spomenutog djelovanja oborinskih voda te biološkog oštećenja drvenog nosioca.

Oslik nanesen na kredno tutkalnu osnovu, a koja je prethodno impregnirana otopinom šelaka  u špiritu, rađen je slikanjem sličnom Scagliola tehnikom  (pojavila se početkom 16. stoljeća i razvila se u vrijeme baroka) u ovom slučaju kazeinskom temperom, i to kombinacijom oslika narančasto oker mramorizacije direktno na osnovi, a u zonama predele, vijenca i gređa retabla te na rubnim profilacijama atike oslik je rađen tamno plavim tonovima na posrebrenju srebrnim listićima. Na tim je mjestima mramorizacija slikana lazurno tako da srebro prosijava na površinu, a dijelomično je mramorizacija slikana posve pokrivno. Takav lazurni oslik je na ponekim mjestima presjecan zlatnim žilama kako bi se u potpunosti postigla imitacija lapis lazulia kojim se je htjelo dočarati da je oltar napravljen iz pravog poludragog kamena. Lapis lazuli, ultramarin, prekomorsko plavo je poludragi kamen formiran najvećim dijelom od minerala lazurita, mjestimice prošaran žilama zlatnog pirita.  Korišten je za nakit preko 7000 godina, a najstariji artefakti pronađeni su u arheološkim iskapanjima na lokacijama pred dinastijskog Egipta. Lapis lazuli je najskuplja boja svih vremena. Porijeklom iz Afganistana, do 1814. godine dostupna samo u prirodnom obliku koji je vrijedio više od svoje težine u zlatu. Renesansne i ranije slike na kojima se željelo prikazati najveće bogatstvo (kao na slikama Madone primjerice) upravo su bojane ovom bojom.

Takav tipični način oslikavanja drvenih oltara kojim se imitiraju mramor i poludrago kamenje dostigao je svoj vrhunac u drugoj polovini 18. stoljeća. Kasno barokno odnosno rokoko razdoblje u svome maštovitom pretjerivanju dosiže vrh kvalitete izrade takvih oltara.

Stanje očuvanosti oslika na arhitekturi oltara je u relativno dobrom stanju. Oštećenja oslika su uglavnom na mjestima curenja oborinskih voda kroz krov koje su se slijevale po svodu apside, a to su vijenac i gređe retabla te mjestimice na postraničnim dijelovima predele.

Pozlata izvedena na šelakom izoliranoj kredno tutkalnoj osnovi je polimentna pozlata što znači da su listići zlata položeni na žuti i crveni bolus . U relativno je dobrom stanju očuvanosti jedino u predijelu gređa oltara, dok je u zonama retabla i atike u vrlo lošem stanju.

Posrebrenje izvedeno na šelakom izoliranoj kredno tutkalnoj osnovi je polimentno posrebrenje što znači da su listići srebra položeni na žuti i crveni bolus. Nalazi se kao podloga na mjestima mramorizacije plavom lazurom sa zlatnim žilama odnosno imitacije lapis lazulia (predela, vijenac i gređe retabla, vijenac atike) te na mjestima bez lazurnog oslika (kasete baza stubova u zoni predele, okvir niše retabla) u relativno je dobro očuvanom stanju, odnosno oksidiralo je samo djelomice, najvjerojatnije je da se radi o nekoj vrsti laka ili vrlo transparentnoj lazuri.

Nedostajući dijelovi arhitekture oltara koji su tijekom vremena nestali ili propali je profilacija u prednjoj donjoj rubnoj zoni predele.

Prethodno rekonstruirani dijelovi arhitekture oltara je profilacija gornjeg lijevog dijela predele.

Arhitektura oltara konstrukcijski je u dosta dobrom stanju, no nosilac je crvotočan (najviše baldahin na vrhu atike oltara) te se s toga predlaže demontaža oltara u svrhu dezinsekcije gamma zračenjem u Institutu Ruđer Bošković. Također se predlaže da se postavi potporanj koji bi u cijeloj površini podnožja predele nosio cijeli oltar (vidi sadašnje stanje na slici). Kasnije je odlučeno da se ukloni betonska predela sa menze i oltar nakon radova postavi na menzu svojom punom površinom.




Skulpture i ornamentika oltara


Skulptura Pietà (oplakivanje Krista) centralna je skulptura oltara i nalazi se unutar niše retabla, polikromirana je i pozlaćena. Nosilac je u relativno dobrom stanju, crvotočan je mjestimice. Kredno tutkalna osnova nedostaje djelomice, a djelomice je rekonstruirana, za pretpostaviti, gore navedenim materijalom. Na pozlaćenim i posrebrenim dijelovima osnova nedostaje na više mjesta. Oslik je u relativno dobrom stanju, mjestimice odvojen od nosioca zajedno sa osnovom. Pozlata je u relativno dobrom stanju, mjestimice je nedostaje na draperiji Majke Božje i na perizomi  Krista (cca 50%). Posrebrenje je skoro u cijelosti zamijenjeno odnosno rekonstruirano u prošlosti imitacijom posrebrenja izvedeno aluminij folijom odnosno aluminijem u prahu u uljnom vezivu.

Skulpture velikih anđela, dvije su skulpture anđela koje se nalaze postrance na desnoj i lijevoj strani retabla na mjestima gdje se inače na oltarima nalaze stupovi. Prsti lijeve ruke lijevog velikog anđela rekonstruirani su u cijelosti. Nosilac je u relativno dobrom stanju, crvotočan je mjestimice. Osnova nedostaje djelomice (cca 30%), a djelomice je rekonstruirana, za pretpostaviti, gore navedenim materijalom, dok na pozlaćenim i posrebrenim dijelovima osnova nedostaje na više mjesta (cca 30%). Oslik je u relativno dobrom stanju, mjestimice je odvojen od nosioca zajedno sa osnovom. Pozlata je u relativno dobrom stanju, mjestimice je nedostaje (cca 30%).

Skulpture malih anđela, dvije su skulpture koji se nalaze na gređu retabla u zoni atike.  Nosilac je u relativno dobrom stanju, crvotočan je mjestimice, najviše u donjim dijelovima nogu anđela. Osnova nedostaje djelomice (cca 40%), a djelomice je rekonstruirana, za pretpostaviti, gore navedenim materijalom. Na pozlaćenim i posrebrenim dijelovima osnova nedostaje na više mjesta (cca 40%). Oslik inkarnata je u relativno dobrom stanju, mjestimice odvojen od nosioca zajedno sa osnovom. Pozlata je u relativno dobrom stanju, mjestimice je nedostaje (cca 40%).

Skulpture kerubina, četiri su skulpture s atike izvedene zapravo u visokom reljefu. U relativno dobrom su stanju. Nosilac je djelomice crvotočan, osnova nedostaje u sloju pozlate oko (cca 50%), djelomice je s novim zakitima; oslik i pozlata, na mjestima gdje postoji, u relativno je dobrom stanju očuvanosti. Dva su kerubina izvorna dok su druga dva posve drugačijeg izgleda odnosno kiparskog rukopisa, a i drugačije tehnološke građe. Najvjerojatnije je da su uzeti iz ansambla nekog drugog već rasformiranog oltara kako bi se njima nadomjestili izgubljeni izvorni kerubini.

Oblaci s atike koji se nalaze između kerubina, a s kojima zajedno tvore kružnicu oko Isusovog srca. Ta četiri oblaka su u relativno lošem stanju. Nosilac je vrlo crvotočan, mjestimice ga nedostaje i uočljive su loše izvedene rekonstrukcije. Osnova je mjestimice odignuta od nosioca, a mjestimice je i nedostaje. Pozlata je na mjestima gdje je očuvana u relativno dobrom stanju.

Girlande koje inače vise s gornjeg lučnog dijela okvira niše retabla su u relativno dobrom stanju što se tiče drvenog nosioca, dok je je pozlata i osnova u cijelosti odstranjena.

Ovdje možemo zamijetiti način kako su nestručni obnovitelji inače znali sve što se dobro ne drži za drveni nosilac – jednostavno sastrugati ili oprati i na taj način posve nepovratno izgubiti izvorni oslik ili pozlatu / posrebrenje.

Konzole gređa retabla koje se inaće nalaze neposredno ispod gređa i priljubljene uz polustubni istak na retablu u izrazito su lošem stanju. Nosilac je izrazito propao uslijed truljenja. Obje konzole su raspadnute u mnogo komada. Osnova i pozlata se mjestimice ljušti i otpada, a na mjestima na kojima je postojana uočljivi su pokušaji konsolidacije nosioca i pozlate gustom otopinom šelaka.

Vitice retabla odnosno krila oltara koje se inače nalaze na lijevom i desnom rubu retabla u izrazito su lošem stanju. Drveni nosilac je posve istrunuo, a formu drži isključivo sačuvana pozlata na kredno tutkalnoj osnovi. Obje vitice su razlomljene u mnogo komada, a kasnijom analizom ustanovljeno je da pojedini dijelovi vitica posve nedostaju. Primijećuje se prisustvo gustog šelaka kao konsolidanta drva, a kojeg je u prethodnoj nestručnoj obnovi naneseno nemarno te sa apliciranim flanel krpicama kao nekom vrstom armature.

Dvokraki svijećnjak koji se nalazi ispred centralene skulpture Pietà položen na sam prednji rub predele u relativno je dobrom stanju. Nedostaje dio na desnoj donjoj strani. Nosilac je djelomičnon crvotočan. Osnova i pozlata su u relativno dobrom stanju.

(Sl:10, Sl:11)





Sl. 10 (a,b,c,d): Kerubin (gornji) s atike oltara Žalosne Majke Božje,


                                    a)    stanje nakon podljepljivanja osnove, oslika i pozlate te konsolidacije drvenog nosioca

                                    b)    stanje nakon čišćenja pozlate te rekonstrukcije nosioca i osnove

                                    c)    stanje nakon rekonstrukcije bolusa

                                    d)    stanje nakon završenog retuša oslika i retuša pozlate

 

 




  


Sl. 11 (a,b): Vitice retabla oltara Žalosne Majke Božje, stanje nakon konsolidacije nosioca, podljepljivanja osnove i pozlate, čišćenja pozlate te u tijeku izrade rekonstrukcija prema fotografiji oltara iz 1967.

 

 


Sl. 11a (a,b): Vitice retabla oltara Žalosne Majke Božje, stanje nakon radova, prije montaže na retabl

 

 



Nedostajući dijelovi oltara


Detaljnom analizom stanja oltara iz 1967. prema fotografiji koju je snimila Doris Baričević, na fotografiji možemo primijetiti dijelove oltara koji su tada postojali a kojih danas odnosno 2005. nismo zatekli in situ.

Počevši analizu odozdo pa prema vrhu oltara uočavamo slijedeće: U zoni retabla, na okviru niše nedostaje florealni ukras na podnožju lijeve strane okvira. U niši retabla, na skulpturi malog anđela koji ljubi Kristovu ruku nedostaju krila. Lijevom velikom anđelu nedostaje štap u njegovoj desnoj ruci, a već ranije su, prije nastanka ove fotografije, nestala kliješta (simbol muke) iz njegove lijeve ruke. Desnom velikom anđelu nedostaje vrh koplja kojeg drži u svojoj lijevoj ruci. Na ravnim plohama pri vrhu arhitekture retabla a neposredno ispod vijenca retabla sa lijeve i desne strane nedostaju arabeskni ukrasi rokaja. Na lijevoj i desnoj vitici retabla nedostaju vrhovi koji su se pružali u zoni vijenca od samog podnožja vijenca pa do par centimetara ispod vrha vijenca.

U zoni atike na oba anđela nedostaju krila, a lijevom anđelu nedostaju kliješta u njegovoj lijevoj ruci. Tik uz njih te iznad njih na plohama arhitekture nalazili su se rokaj ornamentalni ukrasi kao i na samom vrhu atike u zoni baldahina sa lijeve i desne strane vidljivi su izuzetno maštovito izrezbareni rokaj arabeskni ukrasi. Na žalost i oni nedostaju te se ne zna kada su uklonjeni ili su možda zagubljeni prilikom nestručne obnove početkom 90-ih.




Nadozidana betonska predela na menzi oltara


Pogled prema svetištu odnosno oltaru Žalosne Majke Božje već na prvi pogled zbunjuje obzirom da je oltar postavljen na betonskoj predeli koja je vjerojatno služila kao predela okrnjenom olataru sv. Ladislava koji je nekada bio u kapeli a danas se nalazi u Muzeju za umjetnost i obrt. Prilikom premiještanja oltara Žalosne Majke Božje iz kapele sv. Marije Magdalene u Humu Bistričkom u kapelu sv. Ladislava u Podgorju Bistričkom na već postojeću predelu, koju je tada trebalo ukloniti, postavljen je postament sačinjen od drvenih dasaka kako bi se izravnao nivo predele sa povišenim središnjim pravokutnim istakom. Zbunjujući izgled takve cjeline daje za pravo da se betonska nadozidana predela ukloni, a površina menze na kojoj se nalazila nadozidana predela izravna i zagladi. Time će se pozicija oltara Žalosne Majke Božje kada se vrati u kapelu, konačno smjestiti u prave okvire ne dodirujući više vrhom baldahina svod apside.




Mikroklimatski uvijeti


Prilikom prvog pregleda oltara 2005. na stražnjoj strani oltara u razini predele zatečen je montiran uređaj ''Rondom'' za odbijanje kapilarne vlage u radijusu od 15 metara. ''Rondom'' je bežični uređaj koji radi na električnom i magnetskom principu (elektroosmoza). Odašiljanjem elektromagnetskih valova na različitim frekvencijama uzrokuje se promjena spektra frekvencije u zidu, tako da se onemogućuje stvaranje napona koji uzrokuju dizanje vlage.

Mjerenje relativne vlage pokazalo je da se RV kreće u rasponu od 70 – 75% što je za objekte takve vrste, smještaja odnosno ambijenta izuzetno povoljno.

Prilikom radova na uklanjanju nadozidane betonske predele sa menze 2010. uređaj ''Random'' nije bio u funkciji te je zamjećeno da je kameni pod kapele izrazito mokar, unutrašnja strana vanjskog zida izuzetno vlažna i da se žbuka mjestimice ljušti i otpada te se vidljivo pojavljuje mahovina i plijesan. Mjerenjem je ustanovljeno da je relativna vlaga u kapeli na visokih 95%.




Zaključak


S obzirom na stanje očuvanosti oltara, te na temelju istražnih radova, predlaže se u prvoj fazi radova izvesti konzervatorsko-restauratorske radove na skulpturama s oltara, te nakon toga u drugoj fazi izvesti konzervatorsko-restauratorske radove na arhitekturi oltara. S obzirom na stabilnu mikroklimu u kapeli sv. Ladislava (75% RV) predlaže se arhitekturu oltara raditi u drugoj fazi kako bi se u najmanjoj mogućoj mjeri arhitektura oltara izlagala mikroklimatskim promjenama.

Prilikom radova na uklanjanju nadozidane betonske predele sa menze 2010. izvršio se detaljan pregled kapele te je utvrđeno da je stanje kapele uslijed izrazito velikog nadiranja kapilarne vlage kao i mjestimičnog prokišnjavanja krova posve neadekvatno za povrat i smještaj oltara in situ. Dogovorena je izrada elaborata građevinske sanacije kapele te će se vraćanje oltara moći obaviti tek nakon završetka sanacijskih radova i obaveznog praćenja mikroklimatskih uvijeta (napose relativne vlage) u kapeli u trajanju najmanje 6 mjeseci. Zadovoljavajući mikroklimatski uvijeti u kapeli bili bi oni iz 2005. kada je relativna vlaga iznosila 75% .




Faze konzervatorsko-restauratorskih radova


•    Preventivno učvršćivanje slojeva polikromije in situ prije demontaže i prijevoza

•    Demontiranje, pakiranje i prijevoz u restauratorski atelier

•    Dezinsekcija gamma zračenjem u Institutu Ruđer Bošković

•    Podljepljivanje - cjelovito stabiliziranje osnove, oslika i pozlate / posrebrenja

•    Čišćenje prljavštine sa prednjih i stražnjih strana  - mehanički i kemijski

•    Konsolidiranje nosioca

•    Učvršćivanje destabiliziranih dijelova nosioca i spajanje odvojenih dijelova

•    Uklanjanje neprihvatljivih zakita koji su učinjeni (početkom 1990-ih) neodgovarajućim materijalom

•    Rekonstrukcija nedostajućih dijelova nosioca

•    Rekonstrukcija osnove, oslika, pozlate, posrebrenja i lazura

•    Retuš

•    Završno lakiranje

•    Izrada pisane, grafičke i fotografske dokumentacije svih faza radova




Izvedeni postupci i korišteni materijali


•    Preventivno podljepljivanje razrijeđenim Primalom AC 33 s vodom u omjeru 1:4 uz upotrebu japan papira

•    Konsolidacija drvenog nosioca izvedena je 5 - 10 % - tnom otopinom Paraloida B72 u acetonu.

•    Podljepljivanje osnove, oslika i pozlate / posrebrenja izvedeno je razrijeđenim Plextolom D-498 s vodom u omjeru 1:2.

•    Čišćenje oslika te imitacije posrebrenja koje je izvedeno aluminijskim prahom vezanim uljnim medijem izvedeno je prirodnim enzimima.

•    Čišćenje pozlate izvedeno je 4 % - tnom otopinom oksalne kiseline u špiritnom gorivu.

•    Kitanje drvenog nosioca izvedeno je Grilithom.

•    Kitanje u sloju osnove izvedeno je smjesom bolonjske i šampanjske krede (1:1) i razrijeđenim Planatolom BB s vodom u omjeru 1:2.

•    Izolacija osnove izvedena je 4 % - tnom otopinom šelaka u špiritnom gorivu.

•    Retuš oslika izveden je akvarel bojama (Winsor & Newton) te djelomično Restauro bojama

•    Rekonstrukcija bolusa izvedena je žutim i crvenim bolusom (Lefranc)

•    Rekonstrukcija pozlate izvedena je 22 ½ K zlatnim listićima (Orange Gold)

•    Retuš pozlate izveden je akvarel bojom (Schminke)

•    Retuš posrebrenja izveden je akvarel bojom (Schminke)

•    Završni zaštitni sloj laka na osliku izveden je 4 % - tnom otopinom damar smole u terpentinu, a na pozlati i imitaciji posrebrenja 5 % - tnom otopinom Paraloida B72 u acetonu.




Pregled po godinama do sada izvedenih konzervatorsko – restauratorskih radova


2005. – Istražni radovi te izrada Elaborata Prijedlog programa konzervatorsko – restauratorskih radova sa troškovnikom

2006. – Konzervatorsko - restauratorski radovi na polikromiranoj drvenoj skulpturi Pietà

2007. – Konzervatorsko - restauratorski radovi na polikromiranim drvenim skulpturama dva velika anđela

2008. – Demontaža oltarne arhitekture i svih pripadajućih aplikacija (nakon plinske dezinsekcije kapele sv. Ladislava) te prijevoz i pohrana u restauratorskom atelieru u Zagrebu, Teslina 12 /1

– Konzervatorsko - restauratorski radovi na polikromiranim drvenim skulpturama dva  mala anđela, četiri kerubina, četiri oblaka, dvije konzole gređa retabla, dvije vitice (desna i lijeva) s retabla, girlande sa niše retabla

2009. – Konzervatorsko - restauratorski radovi na na arhitekturi oltara (predela, retabl sa pripadajućom nišom te gređe retabla)

2010. – Konzervatorsko - restauratorski radovi na arhitekturi oltara (atika)

Dinamika konzervatorsko-restauratorskih radova ovisi o dinamici pristizanja financijskih sredstava.

U dogovoru s nadležnim konzervatorom - višim savjetnikom Nevenom Bradićem, prof. pov. umj., odlučeno je svake godine, s obzirom na dodijeljena financijska sredstva od strane ministarstva kulture, na kojim će se dijelovima oltara izvoditi konzervatorsko-restauratorski radovi.


2012.-2014. Izvedena je nužna građevinska sanacija kapele Sv. Ladislava i to u vidu opsežne hidroizolacije objekta. Oko vanjskih zidova kapele je izvedena klasična drenaža, otkopani su vanjski zidovi sve do temelja, a kamenim pločama popločani pod je otkriven te je nakon prosušavanja izvedena hidroizolacija.


15. 07. 2014. Oltar Žalosne Majke Božje montiran je in situ. Prijevoz i montažu oltara izvela je firma DOK-ART (Andrej Dokić) sa ekipom: Ines Kobas, Stela Cunjak, Dubravko Jurčić i Andrej Aranicki.





Sl. 12 i 13: Oltar Žalosne Majke Božje, in situ, stanje nakon montaže na menzu





Literatura


Baričević, Doris, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Institut za povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2008.

Baričević, Doris i suradnici, Iz riznice Marije Bistrice, ''Kiparstvo baroka u Mariji Bistrici'', (str. 25-34), Muzeji Hrvatskog Zagorja, Gornja Stubica, 1998.




Summary


Andrej Aranicki: CONSERVATION-RESTORATION WORKS ON ALTAR OF OUR LADY OF SORROWS FROM ST. LADISLAV CHAPEL IN PODGORJE BISTRIČKO

The subject of this paper is conservation-restoration works on polychrome and gilded wood altar of Our Lady of Sorrows from chapel St. Ladislav in Podgorje Bistričko, which are continuously provided from 2005. until today. Altar date back from second half of 18th century and it is attributed to Luca Szalcer. Altar is moved from St. Mary Magdalene chapel in Hum Bistrički to the St. Ladislav chapel in Podgorje Bistričko 1959.  At the beginning of 1990’s started reparation works on altar from non competent / non professional person and then where provided works which are actually brought to the new destruction of wooden support, polychromy and of gilding and silvering because of choosing wrong or not suitable materials and provided very non precise work. Because of very bad condition of wooden support preservation and all polychrome layers works on this altar are very demanding and complex as temporal as financially. Ending of works are scheduled in the midlle of 2011.

Key words: conservation-restoration works, Altar of Our Lady of Sorrows, St. Ladislav chapel, Podgorje Bistričko, Luca Szalcer


Rss_feed